Od arhaizma do germanizma: gradišćanskohrvatski jezik u Austriji
Slijed jezikoslovnih predavanja otvorila je Aleksandra Ščukanec istraživanjem značajki gradišćanskohrvatskoga jezika na svim jezičnim razinama. Izvanredna je profesorica na Odsjeku za germanistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Doktorirala je 2011. obranivši rad Njemačko-hrvatski jezični dodiri u Gradišću: sistemskolingvistički, sociolingvistički i jezičnobiografski aspekti. Objavila je knjigu Njemačko-hrvatski jezični dodiri u Gradišću za koju je 2012. dobila nagradu Ljudevit Jonke Matice hrvatske za iznimna postignuća jezikoslovaca u promicanju hrvatskoga jezika i književnosti u svijetu.
Predavačica se najprije osvrnula na relevantan sociolingvistički i povijesni kontekst govoreći o položaju gradišćanskohrvatskoga jezika u austrijskoj saveznoj zemlji Gradišće. U sjevernome dijelu Gradišća problem je identificiranje gradišćanskih Hrvata ovisno o tome smatraju li ključnim za svoj identitet pripadnost određenoj kulturi ili jezik. Prihvati li se jezik kao temeljni čimbenik identiteta, gradišćanskih Hrvata manje je u odnosu na identitet utemeljen na kulturi, naglašava Ščukanec. U južnome se pak dijelu pitanje jezika potisnulo dok se i dalje raspravlja o identitetu. Ipak, gradišćanskih Hrvata svakako je manje u odnosu na srednje Gradišće, koje izlagačica ističe kao kolijevku gradišćanskohrvatskoga jezika i kulture. Gradišćanskim Hrvatima smatraju se potomci Hrvata koji su napustili područja Vojne krajine, sjeverne Dalmacije, Dalmatinske zagore i Bosne, a predavačica popisu još dodaje druga područja poput dijelova Slavonije i Like. U trima su valovima iseljenici, čija brojka varira od sto do dvjesto tisuća, odlazili ponajprije u zapadnu Ugarsku, danas dijelove Austrije i Mađarske. Valovi su se iseljenja odvili uglavnom u 16. stoljeću, a nerijetko se prekretnicom smatra Bitka na Krbavskome polju (1493).
Danas se najčešće govori o trideset i pet tisuća gradišćanskih Hrvata, no Ščukanec upozorava da takav podatak nije nužno točan jer obuhvaća gradišćanske Hrvate u svim dijelovima svijeta, a ne samo u Gradišću te zato što nije jasno utvrđeno određivanje identiteta u popisima stanovništva. Ključnom se godinom za razvoj gradišćanskohrvatskoga jezika pokazala 1921. u kojoj je većina gradišćanskih Hrvata, koji su dotada živjeli u zapadnoj Ugarskoj, trebala prijeći u Austriju i prihvatiti njemački jezik. Već nekoliko desetljeća sporno pitanje standardizacije gradišćanskohrvatskoga jezika oblikovalo je dvije struje. Prema prvoj bi se standardizacijski proces trebao temeljiti na hrvatskome standardnome jeziku, posebno zbog manjka jezičnih priručnika pisanih gradišćanskohrvatskim. Druga se pak struja protivi približavanju hrvatskomu standardnomu jeziku zbog straha od gubitka obilježja gradišćanskohrvatskoga. U svakome slučaju, gradišćanskohrvatski jezik danas se može smatrati standardiziranim zbog postojanja različitih jezičnih priručnika kojima su značajan doprinos dali i hrvatski jezikoslovci, naglašava Ščukanec.
Izlagačica dalje definira gradišćanskohrvatski jezik kao skupinu ikavsko-ekavskoga govora s djelomičnim regresivnim pomakom naglaska. Napominje da su baza jezika čakavski govori dok se kajkavski pojavljuje u nekoliko sela, a štokavski među kasnije doseljenim govornicima. Od fonoloških osobitosti Ščukanec izdvaja srednji izgovor /č/ i /ć/ te izgovor hrvatskoga /ʒ́/ kao /j/ (međa – meja) te /ĺ/ kao /j/ (ljudi – judi). Dočetno se /m/ smjenjuje s /n/ (našem – našen), ne smjenjuje se sufiks -l- u glagolskome pridjevu radnome (čul, stal) s vokalom /o/, a uz slogotovorno r izgovara se popratni vokal /e/ (čverst).
Lekseme gradišćanskohrvatskoga jezika predavačica razvrstava u nekoliko skupina. Najprije se osvrće na lekseme koji su arhaični u hrvatskome jeziku, ali i dalje prisutni u gradišćanskohrvatskome. Posebno se osvrće na leksem ur nastao aferezom od oblika jur koji je rjeđi u uporabi. U hrvatskome je pak riječ o arhaičnome leksemu koji danas značenjski ekvivalent ima u već. Donosi i izvorne gradišćanskohrvatske riječi poput jačka (hrv. pjesma) i čuvarnica (vrtić). Zbog svojega izoliranoga geografskoga položaja gradišćanskohrvatski jezik uspijevao se očuvati, no tijekom stoljeća razvitka bilo je neosporno da će doći do asimilacije, što je uvjetovalo velik broj germanizama u njemu.
Ščukanec dalje uočava izravne posuđenice poput blond i kaput, a među onima prilagođenima razlikuje prototipne (kuševati – ljubiti) te eliptične (trogi/troge, usp. njem. Träger – treger). Kao primjere neizravnih posuđenica navodi mužikašica (glazbenica) i zamerkati (zapamtiti). Za gradišćanskohrvatski karakteristične su prevedenice među kojima predavačica izdvaja obiteljsko ime (njem. Familienname, prezime), jedan dijel od roditeljov (njem. Elternteil, roditelj) i ognjobranac/ognjogasac (njem. Feuerwehr, vatrogasac). Upućuje i na pojavu poluprevedenica, primjerice motorrad (motorno kolo). Nakraju Ščukanec upućuje i na prisutnost ekvivalentnih objasnidbenica, odnosno njemačkoga prijevoda uz riječ za koju se procijeni da je govornik gradišćanskohrvatskoga jezika možda neće moći razumjeti, primjerice u rečenici On je brend zadarske županije (Gespanschaft).
Daniel Čulin
(IG)
