Talijanski uzori i poimanje baštine u hrvatskoj renesansnoj književnosti
Drugi predavački termin bio je rezerviran za Moranu Čale, profesoricu emeritu na Odsjeku za talijanistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Čale je dosada objavila nekoliko znanstvenih monografija. Autorica je više od 130 književnokritičkih i književnoteorijskih članaka, studija te rasprava u Hrvatskoj, Italiji, Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj, Njemačkoj, Austriji, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Sloveniji. Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Među njezinim književnim prijevodima s talijanskoga i s francuskoga ističu se Ime ruže Umberta Eca, kao i značajna djela Giorgia Manganellija, Julesa Vernea, Carla Goldonija, Luigija Pirandella i Dina Buzzatija.
Čale je naglasila da je predavanje uvelike utemeljeno na njezinoj recentnoj knjizi Kako drugi Ikar u kojoj, baveći se Držićem, Vetranovićem, Hektorovićem i Zoranićem, donosi pet rasprava o četvorici kanonskih pisaca hrvatske renesanse, s posebnim naglaskom na ep Piligrin, putopisni spjev Ribanje i ribarsko prigovaranje i pastirski roman Planine. U predavanju je fokus bio usmjeren na pojam baštine i njegovo nasljedovanje iz talijanskoga kulturnoga kruga u kapitalnim djelima navedenih autora. Baština, termin koji je izuzetno omilio hrvatskim književnim povjesničarima, ističe Čale, riječ je koja potječe iz feudalnoga sustava u kojem je označavala imovinu i već je tad podrazumijevala određenu obvezu, dug (djedovima) i nasljedovanje. S vremenom se afektivna konotacija pojačala, a značenje se proširilo na domene prednacionalnoga, nacionalnoga i sakralnoga. Predavačica je upozorila i na još jedno semantičko polje pojma, ono koje se veže uz ljepotu prirode, privređivanje, ali i dokolicu, vrt kao locus amoenus.
Čale ističe kako je pojam baštine u našoj (ranonovovjekovnoj) kulturi i književnosti posredovan radom talijanskih humanista čija se djela redom mogu naći u biblioteci Marka Marulića. Termin se u hrvatskoj književnosti prvi put javlja otprilike istovremeno u dvojice kanonskih pisaca: u Petra Hektorovića istovremeno u značenju zemljišnoga posjeda i hortikulture, ali i onoga što ima trajnu vrijednost koju valja nasljedovati, te u Petra Zoranića, gdje izraženije konotira zavičajnost, domovinu i domoljublje. Analizirajući Ribanje i ribarsko prigovaranje, izlagačica ukazuje na varljivost Hektorovićeva realizma i ističe da je osnova teksta ipak humanistički rad, što se primjerice očituje u citiranju filozofa Diogena Laertija, tobože kao dijela narodne mudrosti. Nadalje napominje izlagačica, kada je riječ o Hektoroviću, o baštini se može govoriti i u konkretnome, materijalnome smislu imajući na umu njegov Tvrdalj, ljetnikovac i imanje, ali pojam također širi semantičku mrežu, pa konotira razum, razbor, vrijednost i dobro.
U svojemu kapitalnome djelu, nastavlja Čale, Petar Zoranić donosi konkretno i alegorijsko putovanje protagonista Zorana radi oslobođenja okova erotske ljubavi i ponovnoga zaljubljivanja u bašćinu, koja pak podrazumijeva neku vrstu sprege domovine i vjere, što je, ističe predavačica, vrlo čest slučaj u hrvatskoj kulturi. Osim kulturnoga nasljeđa za Zoranića bašćina alegorijski označava zemaljski raj, mjesto čovjekova počela, pa je Zoranovo došastje ondje ujedno povratak kreposti i Božjoj milosti. Govoreći pak o talijanskim utjecajima na Planine,Čale tvrdi da je na djelu kontaminacija, a Božanstvena komedija, Dekameron, Sannazarova Arkadija i Petraracini Trijumfi samo su dio interteksta Zoranićeva djela.
I Hektorović i Zoranić bašćinu povezuju s Markom Marulićem, ocem hrvatske književnosti, koji je njezin temelj u jezičnome i kulturnome smislu te je svakako dio onoga što valja nasljedovati. Čale ističe kako je Marulić svojom Juditom, pisanoj dakako na vernakularu, za hrvatski jezik učinio isto što i Dante za talijanski gotovo dva stoljeća ranije – podario mu dignitet i književnoumjetnički prestiž, koji je ranije pripadao isključivo latinskome i tako utemeljio jednu nacionalnu književnosti i njezin književni jezik. Marulićeva novopronađena pisma Jeronimu Čipiku ukazuju na činjenicu da spomenuta usporedba nije nimalo slučajna – naime komentirajući Juditu autor samoga sebe naziva Danteom hrvatskoga jezika.
Čale je predavanje zaključila gradeći most između starije i novije hrvatske književnosti. Potičući svoje suvremenike početkom 20. stoljeća da se ugledaju na europska strujanja upravo iz domoljubnih pobuda, Antun Gustav Matoš demistificirao je nasljedovanje stranih književnosti i kulturnih kodova: nema ni jedne europske književnosti a da nije nastala pod utjecajem tuđe zato kao ostali narodi mi možemo svoju kulturu stvoriti samo upotrebom tuđih kulturnih elemenata. I doista u taj su prividni paradoks iz kojega je iznikao nacionalni etos hrvatske kulture katkad zvan i bašćinstvo, zaključuje Čale, bili dobro upućeni i Hektorović i Zoranić, ako ne baš tvorci, svakako književni posvetitelji riječi baština, koju obojica izrijekom vezuju uz Marka Marulića.
Pablo Srdanović
(IG)
