Slavenski kulturni kôd Dubravke Ugrešić
Još jedno književnoznanstveno predavanje održala je Anera Ryznar, izvanredna profesorica pri Katedri za stilistiku na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta. Predavačica je govorila o slavenskome kulturnome i književnome naslijeđu unutar opus Dubravke Ugrešić kao i o njezinu slavističkome i rusističkome intelektualnome habitusu. Ryznar je doktorirala 2013. obranivši rad Interdiskurzivnost u suvremenom hrvatskom romanu. Primarna su joj područja interesa teorija stila, diskurzna stilistika, suvremena hrvatska proza te publicistički i javni diskurz. Uredila je zbornik čitanja hrvatske proze Vila-kiklop-kauboj, zbornik Svijet stila, stanja stilistike, suuredila knjigu Jezik in fabula: pisci o jeziku i stilu, a s engleskog prevela knjige Glas i ništa više Mladena Dolara i Metafore koje život znače Georgea Lakoffa i Marka Johnsona. Objavila je knjigu Suvremeni roman u raljama života: studija o interdiskurzivnosti.
Nizom primjera iz autoričinih priča, romana i eseja predavačica je prikazala važnost slavenskoga kulturnoga koda u oblikovanju poetike Dubravke Ugrešić. Na početku predavanja Ryznar je naglasila da slavenski imaginarij za Dubravku Ugrešić nipošto nije tek rezervoar motiva i puki folklorni dodatak, već funkcionira kao dubinsko uporište – u njega sidri svoje pisanje, u njemu oblikuje svoju poetiku i njime artikulira svoje kulturno iskustvo. Ryznar ističe da iz bugarskoga obiteljskoga podrijetla, slavističkoga obrazovanja i fascinacije ruskom avangardom Ugrešić crpi temeljne obrasce mišljenja, no uvijek ih iznova preslaguje i prilagođava svojemu postmodernističkomu habitusu. Kada je riječ o za autoricu formativnome utjecaju ruskoga formalizma na koncepciju književnosti kao autonomne, od društveno-političke zbilje neovisne umjetničke prakse, Ryznar zaključuje da Ugrešić u širemu smislu nedvojbeno piše kao formalistkinja napose zato što njezin tekst uvijek zna da je – tekst.
Predavačica je istaknula važan utjecaj kanonskih ruskih, čeških i poljskih autora te disidenata poput Gogolja, Hrabala, Brodskoga, Harmsa, Kundere, Bulgakova i drugih koje je Ugrešić u svojim djelima neprestano prizivala, preispisivala i citirala, pa je tako primjerice navela da je Štefica Cvek, riječima same autorice, zamišljena kao mlađa sestra Miloša Hrme, kultnoga protagonista Hrabalova klasika Strogo praćeni vlakovi. Ryznar se potom dotaknula i širega slavenskoga kulturnoga naslijeđa (primjerice slavenske mitologije, folklora i bajke) koje je Ugrešić vrlo dobro poznavala i redovito ga ugrađivala u svoje tekstove osuvremenjujući ih u postmodernističkoj maniri (primjerice u romanu Baba Jaga je snijela jaje). Predavanje je obuhvatilo i pojmove kao što su byt, pošlost, skaz, očuđenje, smijeh kroz suze i tehnika presijecanja ploha koje je Ugrešić preuzela iz ruske i češke kulture i koji su u bitnome odredili njezinu poetiku.
Predavačica se osvrnula i na specifičan i vrlo ambivalentan odnos autorice prema hrvatskoj (i jugoslavenskoj) književnoj tradiciji koji se kreće od ironijskoga opovrgavanja dijela kanona (npr. realističkoga romana Gjalskoga, Novaka i Nehajeva) do punoga uvažavanja i kreativnoga dijaloga kakav je uspostavljala primjerice s Ivanom Brlić-Mažuranić i osobito s Miroslavom Krležom. Ryznar je istaknula da su Ugrešićkine intertekstualne veze s Krležnim romanima Tri kavaljera frajle Melanije, Povratak Filipa Latinovicza i Na rubu pameti nedovoljno istražene te da njihovo usporedno čitanje sa Šteficom Cvek, Ministarstvom boli i Lisicom tek treba provesti.
Ugrešić je u intervjuima, nastavlja Ryznar, često tvrdila da se ponaša kao "književni krijumčar" jer u svojim tekstovima svjesno nastoji prokrijumčariti reference na srednjoeuropske i istočnoeuropske autore i tekstove koji su prosječnomu zapadnomu čitatelju nepoznati. U tome je smislu svoj transnacionalizam odredila kao manjinski transnacionalizam u kojemu je naglasak na horizontalnoj dinamici moći radi povezivanja malih, manjinskih, perifernih i marginalnih kultura Europe – a to su u njezinu opusu slavenske odnosno istočnoeuropske kulture. Ryznar je istaknula da se time potkopava dominantni tip suvremenoga transnacionalizma koji je u svojoj suštini zapadnjački i eurocentričan. Predavačica je poentirala usporedivši Ugrešićkin odnos prema književnosti s monoteističkom religijom koja je ujedno i jedina domovina pisca, prostor otpora i razgovora te mjesto gdje se zajednička značenja kroje mimo granica koje nameću nacije, jezici i ideologije.
Pablo Srdanović
(IG)
