Višejezičnost s hrvatskim i u Hrvatskoj
Pretposljednje jezikoslovno predavanje prvoga tjedna Seminara održala je Stela Letica Krevelj istražujući višejezičnost u Hrvatskoj iz različitih perspektiva. Izvanredna je profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Doktorsku disertaciju Crosslinguistic interaction in acquiring English as L3: Role of psychotypology and L2 status obranila je 2014.Bavi se istraživačkim radom o usvajanju i poučavanju drugoga jezika, višejezičnosti, usvajanja trećega jezika te metodologijom istraživanja u primijenjenoj lingvistici. Autorica je ili suautorica dvadeset i jednoga znanstvenoga rada, suurednica triju zbornika radova i autorica jedne znanstvene monografije.
Predavačica se najprije dotaknula određenja višejezičnosti u okviru specifične kombinacije jezika. Razvoj je višejezičnosti složena pojavnost koja ovisi o osobitostima pojedinoga jezika i o njegovu tipološkome odnosu s ostalim jezicima, društvenome i komunikacijskome okruženju te o pojedinčevim strategijama, motivaciji i prethodnome iskustvu u ovladavanju pojedinim jezikom. Letica Krevelj nadalje donosi podjelu višejezičnosti u Hrvatskoj na individualnu, društvenu, obrazovnu i regionalnu. Individualna se višejezičnost stječe učenjem stranih jezika obrazovanjem, profesijom ili putovanjem. Izlagačica upućuje i na individualnu višejezičnost kao rezultat odrastanja u dvojezičnoj ili višejezičnoj obitelji, posebno u pograničnim područjima ili kod nasljednih govornika. Osvrnula se i na poimanje individualne višejezičnosti studenata, koji jezike doživljavaju kao izolirane otoke, a ne sustavima kojima se mogu usavršavati postojeća znanja i ovladavati novima. Usto se nameće problem neprepoznavanja jezičnoga znanja i iskustava učenja jezika kao prednosti te velike količine uložena napora u učenje jezika koji ne ostavlja zadovoljavajući dojam.
Društvena višejezičnost ponajprije obuhvaća jezike dvadeset i dviju nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Obrazovna višejezičnost, koja uključuje manjinske jezike, odnosi se na pojedine škole u kojima je moguće obrazovanje na tim jezicima. Razlikuju se tri modela takve nastave: Model A, u kojemu je nastava u potpunosti na manjinskome jeziku, Model B, prema kojemu se nastava odvija na dvama jezicima – hrvatskome i manjinskome – te Model C, gdje je manjinski jezik jedan od školskih predmeta. Učenje je stranoga jezika u Hrvatskoj posve uobičajeno, a počinje u prvome razredu osnovne škole s mogućnošću učenja drugoga stranoga jezika od četvrtoga razreda. Najčešći je prvi strani jezik engleski, drugi njemački te rjeđe talijanski, francuski i španjolski. Predavačica donosi i rezultate istraživanja obrazovne višejezičnosti među učenicima koji svoje vještine utemeljene u većini slučajeva na jezično-komunikacijskim sposobnostima vrednuju nedostatnima. Kao razloge navode nedovoljnu izloženost jeziku izvan formalnoga obrazovanja, manjak motivacije za učenje jezika te neprikladan način učenja i podučavanja jezika.
Do regionalne višejezičnosti dolazi zbog geografskoga smještaja i složenih povijesnih okolnosti pojedinih regija, primjerice u Istri i Dalmaciji gdje je prisutna dvojezičnost s talijanskim jezikom zbog stoljetnih povijesnih veza s Italijom i Austro-Ugarskom. Unutar takve višejezičnosti može se govoriti o okomitoj dvojezičnosti, odnosno višejezičnosti koja uključuje standardni jezik i njegov mjesni idiom. Letica Krevelj naglašava da i dalje nije određeno treba li se dijalekt pojedinoga idioma smatrati zasebnim jezičnim sustavom ili ne, što utječe i na određenje dvojezičnosti, odnosno višejezičnosti.
U nastavku je predavanja izlagačica predstavila rezultate istraživanja stava o višejezičnosti u Hrvatskoj u kojemu je sudjelovalo nešto manje od četiristo ispitanika. Iako i dalje ne postoje univerzalne definicije dvojezičnosti i višejezičnosti, načelno kriteriji dvojezičnosti zahtijevaju višu razinu jezične kompetencije u obama jezicima. S druge strane poimanje višejezičnosti i nužnih jezičnih kompetencija znatno je fleksibilnije. Odgovori se ispitanika u određenju tipično dvojezične osobe razilaze – najviše ih smatra da dvojezična osoba vlada obama jezicima na visokoj razini, ali i da je dvojezična osoba izvorni govornik obaju jezika ili je sposobna upotrebljavati dva jezika. U svakome slučaju uočava se nerestriktivnije određenje pojma dvojezičnosti u odnosu na njegovo tradicionalno određenje, ali se jezično umijeće i dalje pokazuje izrazito bitnim čimbenikom. Sedamdesetak posto ispitanika smatra se dvojezičnim, pričem polovica ocjenjuje svoje komunikacijske sposobnosti na dvama jezicima dobrima, uglavnom ih procjenjujući u okviru deficitarnoga vrednovanja. Status dvojezičnosti ovisi i o srodnosti dvaju jezika – poznavanje dvaju različitih jezika, primjerice hrvatskoga i engleskoga, gotovo svi ispitanici smatraju dvojezičnošću. U slučaju dvaju srodnih jezika, primjerice hrvatskoga i srpskoga, više će od polovice ispitanika potvrditi dvojezičnost jer je riječ o dvama službenim različitim jezicima. Ostatak pak tvrdi da je riječ o prevelikome stupnju sličnosti među njima da bi se moglo govoriti o dvojezičnosti. Letica Krevelj uočava usmjerenost ispitanika na govoreni jezik dok su različita pisma u dvama jezicima zanemarena. Što se tiče govornika hrvatskoga standardnoga jezika i njegova teže razumljivoga dijalekta, nešto manje od sedamdeset posto ispitanika neće ga smatrati dvojezičnim.
Daniel Čulin
(IG)
