Slojevi hrvatske leksičke baštine

Predavački ciklus ovoga tjedna zaključen je jezikoslovnim predavanjem akademika Ranka Matasovića. Doktorirao je 1995. obranivši tezu o rekonstrukciji teksta u indoeuropeistici. Stručno se usavršavao na sveučilištima u Beču (1993) i Oxfordu (1995). Član je lingvističkoga društva The Philological Society (London) i međunarodnoga udruženja indoeuropeista Indogermanische Gesellschaft (Wiesbaden). Predsjednik je Odbora za etimologiju Hrvatske akademije i član Odbora za baltoslavistiku Međunarodnoga slavističkoga kongresa. Od 2004. do 2009. sudjelovao je u projektu izrade indoeuropskoga etimološkoga rječnika Sveučilišta u Leidenu. Istaknuo se kao urednik lingvističkih edicija, kao prevoditelj s različitih jezika i kao književnik. Dobitnik je Nagrade Hrvatske akademije za trajan doprinos znanosti na području filologije, 2006. izabran je za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a 2012. za redovitoga člana HAZU-a.

Akademik Matasović u svojemu je predavanju okupljenima predstavio od čega se "sastoji" hrvatski jezik, odnosno razmotrio slojeve hrvatskoga leksika – riječi naslijeđene iz indoeuropskoga temeljnoga leksika, "staroeuropski" leksički sloj, baltoslavenski leksički sloj, posuđenice u praslavenskome i hrvatskome te cruces etymologicae (riječi nerazjašnjene etimologije i nekoliko novih etimoloških prijedloga). Uvidi su zasnovani na Etimološkome rječniku hrvatskoga jezika.

Riječi temeljnoga rječnika poput hrv. mati < prasl. *mati < ie. *meh2tēr (skt. mātā, lat. māter), hrv. sin < prasl. *synъ < ie. *suHnu- (skt. sūnu-, eng. son) u pravilu su naslijeđene iz praindoeuropskoga jezika. Jedino je ie. riječ za oca (ie. *ph2tēr > lat. pater, eng. father) u praslavenskome zamijenjena riječju iz dječjega jezika, *otьcь > hrv. otac (no slične riječi postoje i u got. atta i gr. átta). Riječi za većinu osjetila naslijeđene su iz praindoeuropskoga jezika, a zanimljivo je da riječi za unutarnje organe većinom nisu. Prirodne pojave najčešće, kazuje Matasović, imaju indoeuropsku etimologiju. Što se tiče domaćih i divljih životinja, neke su naslijeđene, dok riječi za zeca, lisicu, lasicu, košutu, kunu i neke druge divlje životinje nemaju jasnu ie. etimologiju, a riječ za medvjeda (*h2rtk'o- > lat. ursus) zamijenila je psl. složenica koja je značila 'onaj koji jede med'. Brojevi su od jedan do deset naslijeđeni, kao i broj sto za koji valja napomenuti da postoje mišljenja da je posuđen iz iranskoga. Glagoli poput tesati, peći, mljeti, voziti, viti, pleti, šiti, orati imaju indoeuropsku etimologiju, kao i neke imenice, npr. kolo (u značenju 'kotač') < psl. *kolo < ie. *kwekwlo- gr. kýklos, skt. cakra-). Riječi za oružje većinom imaju podudarnosti u europskim jezicima (poput mač < psl. *mьčь, štit < psl. *ščitъ, strijela < psl. *strěla ), ali nemaju općeie. distribuciju. Riječi za kovine uglavnom nemaju ie. etimologiju, već je riječ o posuđenicama iz neie. supstrata.

Pod "staroeuropskim" leksičkim slojem, tumači Matasović, podrazumijevamo jezik ili (vjerojatnije) jezike kojima su govorili neolitski stanovnici Europe prije dolaska govornika indoeuropskih jezika tijekom ranoga brončanoga doba. Takve riječi često krše pravila o strukturi indoeuropskoga korijena, pokazuju smjene zvučnih i bezvučnih suglasnika, nepravilne alternacije u vokalizmu nepomirljive s indoeuropskim prijevojem i drugim promjenama, a često pripadaju semantičkim poljima biljnoga i životinjskoga svijeta.

Baltoslavenski se jezik mogao govoriti sve do pojave prvih tragova slavenskih jezika, koji se (uglavnom u onomastici) pojavljuju u 6. st. kada se mogu datirati i prve specifično slavenske glasovne promjene. Nadalje Matasović ističe da postoji vrlo malo riječi koje se mogu pretpostaviti samo za praslavenski bez usporednica u drugim ie. jezicima. O iranskim posuđenicama reći će da je većina u praslavenski posuđena iz alanskoga iranskoga jezika kojim su govorili Alani, narod koji je sudjelovao u seobi naroda između 4. i 6. st. po. Kr.  Što se tiče germanskih posuđenica, najstarije su iz gotskoga, potom iz zapadnogermanskoga jezika, langobardskoga i starovisokonjemačkoga. Najčešće pripadaju socijalnoj i tehnološkoj sferi (usp. hrv. knez < psl. *kъnędzь << germ. *kuningaz (eng. king, njem. König); hrv. šljem < psl. *šelmъ (stvnj. helm). Ranim turkijskim posuđenicama pripadaju, tvrdi Matasović, riječi iz jezika starih Bulgara (biser < *biserъ (najstariji je izvor arap. busr 'biser'). Vulgarnolatinskih i ranih romanskih posuđenica pak ima nekoliko stotina. Uglavnom su to riječi posuđene u praslavenski nakon prve palatalizacije velara, ali prije nekih ranih općeslavenskih glasovnih promjena poput prijelaza *a > o, *ū > y ili druge palatalizacije velara. Taj je popis naročito dug ako se u obzir uzmu i čakavski govori. Od 10. st. zamjetne su mađarske posuđenice, pričem u starijim i dijalektalnim izvorima hungarizama ima neznatno više. U 15. stoljeću, kazuje Matasović, pojavljuju se turcizmi i orijentalizmi poput: boja (tur. boya), čarapa (tur. çorap), čelik (tur. çelik) i dr. Posuđenice iz talijanskoga i mletačkoga Matasović dijeli na venecijanizme, talijanizme i novije talijanizme, a iz drugih slavenskih jezika navodi primjere crkvenoslavenizama među kojima je i baština, (starih) rusizama, novijih rusizama i bohemizama. Usto navodi primjere posuđenica iz francuskoga, njemačkoga i drugih europskih jezika, kao i anglizama, riječi iz "egzotičnih" ili od Europe daleko udaljenih jezika te internacionalizama.

U posljednjemu dijelu izlaganja navodi primjere riječi čija je etimologija do danas ostala nejasnom i prikazuje metodološke probleme etimoloških istraživanja. Jedna je od takvih riječi galeb – ako je početno g- izvorno, može se pretpostaviti, naglašava Matasović, da su oblici s k- (česti na sjeveru u Orbanićima, Grobniku, Varaždinu) nastali sekundarno, analogijom prema nekoj drugoj riječi za pticu, možda prasl. *kava, *kavъka "čavka" (hrv. kajk. kâvka, sln. kâvka, polj. kawa, kawka, češ. kavka, gluž. kawka, rus. káva, ukr. kavka) < *keh2wo- (lit. kóvas "čavka", stnord. ká "čavka"). Vjerojatno je imenica galeb preobličena disimilacijom usnenih suglasnika od *gaveb (ili još starijega *gavębъ), što bi bilo izvedeno iz romanske posuđenice *gava ili *gavja, od lat. gāvia "galeb, Larus". Ista disimilacija *v...b > l...b prepoznata je u prasl. *svoboda (usp. rus. svobodá) > hrv. sloboda. Sufiks -eb- analoški je zacijelo prema jastreb, možda i tetrijeb i jarebica.

Nakraju Matasović podsjeća da je i danas, kada etimologija raspolaže posve egzaktnim znanstvenim metodama spoznaje podrijetla i povijesnoga razvoja riječi, ona u velikoj mjeri marginalizirana, čak i u krugu humanističkih znanosti.

Anamarija Mrkonjić
(IG)