Nasljedovanje hrvatskoga u bugarskoj katoličkoj pismenosti
Ciklus jezikoslovnih predavanja nastavio je Ninoslav Radaković predstavivši polaznicima hrvatske leksičke, gramatičke, pravopisne i ine utjecaje na pismenost bugarskih katolika od 17. do 19. stoljeća. Doktorsku disertaciju brani na Sveučilištu Adama Mickiewicza u Poznanju. Lektor je hrvatskoga jezika pri Katedri za hrvatski standardni jezik Odsjeka za kroatistiku. Radio je i u Croaticumu – centru za hrvatski kao drugi i strani jezik te na sveučilištima u Kijevu, Sofiji, Vroclavu i Poznanju. Glavni su mu znanstveni interesi komparativna slavistika, jezične i kulturne interakcije te poučavanje i usvajanje jezika.
Radaković je uvodno napomenuo da bugarsku katoličku pismenost, koja se može zamijeniti sinonimima kao što su pavlićanska pismenost ili bugarska katolička produkcija, čine djela koja su bugarski katolički svećenici pisali za različite potrebe Crkve i istovjeraca od 17. do 19. stoljeća. Počeci širenja katoličke propagande u Bugarskoj, naglasio je predavač, vezani su uz otvaranje prvih škola i misionarsko djelovanje bosanskih franjevaca uz nezaobilazno školovanje lokalnoga svećenstva na ilirskim kolegijima u Italiji, i to na literaturi hrvatskih autora. Štoviše Radaković ističe da su se i hrvatski i bugarski katolički autori onoga doba školovali u Italiji, prožimali te često surađivali na istim izdanjima. Osim toga redoviti kontakti bosanskih bogumila s bugarskim pavlićanima kao i postojanje Dubrovačkih kolonija u Sofiji, Trnovu, Nikopolu i Svištovu vjerojatno još od 13. stoljeća utjecali su na širenje ilirskih jezičnih osobitosti unutar korpusa bugarske katoličke pismenosti. Kada je pak riječ o talijanskim utjecajima, Radaković ističe da su oni na putu do bugarskih katolika često prolazili kroz ilirski filtar. Izlagač je napomenuo da je kultura onodobnih bugarskih katolika bila trojezična: istovremeno se služila bugarskim govornim varijetetima, tzv. ilirskim ili slavenskim te latinskim jezikom, a pisali su bosančicom, latinicom te kako je vrijeme odmicalo sve više ćirilicom.
Ulomci djela bugarske katoličke pismenosti (P. B. Bakšić, Bogoglivbna razmiscglianya od otaystva odkupglienya csoviçanskoga; F. Stanislavov, Abagar; K. Pejkić, Zarcalo istine med carkve istočne i zapadne, P. D. Gajdadžijski, duhovne pjesme u prijepisu; Petar Kovačev Carski, rukopisni molitvenici; djela anonimnih autora) Radakoviću su poslužili kao dokaz tvrdnja o – nekad sasvim eksplicitnom, a nekad tek naslućenom – nasljedovanju hrvatske tradicije. Predavač je naveo primjere hrvatskih utjecaja na tadašnji jezik bugarskih katolika, što je vidljivo na četirima razinama: pravopisnoj (često i grafijskoj), gramatičkoj, leksičkoj i funkcionalnoj. Izlagač napominje kako se u korpusu primjerice često koriste padežni oblici prema Kašićevoj gramatici uključujući dakako padežne sufikse koje novobugarski jezik ne poznaje.
Radaković je bugarsku katoličku književnost u odnosu na nasljedovanje ilirskih jezičnih osobitosti podijelio na tri gradacijske faze. U stvaralaštvu Čiprovačke škole, koja se veže uz sjedište bugarske biskupije i autore poput Petra Bogdana Bakšića te Krste Pejkića,vidljivo je da bugarski katolici nedvojbeno preuzimaju ilirski jezik kao dio svoje pismenosti. Druga faza povezana je uz stvaralaštvo Filipa Stanislavova i njegovo kapitalno djelo Abagar. Ondje se može uočiti znatno manje ilirskih jezičnih značajki, pa je najpreciznije, tvrdi Radaković, govoriti o začecima novobugarskoga jezika uz umetanje ilirskih elemenata. Treća, plovdivska faza, gotovo je u potpunosti obilježena novobugarskim jezikom, a ilirski se elementi javljaju tek u okamenjenim oblicima. Nasljedovanje hrvatskoga u bugarskoj katoličkoj pismenosti izrazito slabi, zaključuje Radaković, sredinom 19. stoljeća, djelomice kao posljedica povlačenja bosanskih franjevaca, a posebice nakon bugarskoga nacionalnoga ustanka kada se zajedno s nacionalnom sviješću snažno širi i književni novobugarski jezik kao jezik nacije.
Pablo Srdanović
(IG)
