Književno-kulturna večer s Matijom Štahanom
Na književno-kulturnoj večeri 54. seminara Zagrebačke slavističke škole sudjelovao je Matija Štahan, književni kritičar i tajnik Društva hrvatskih književnika. Autorom je raznih kulturnokritičkih priloga te ogleda o politici i religiji, kao i više znanstvenih članaka iz područja komparativne književnosti te priređuje različite emisije na Trećemu programu Hrvatske radiotelevezije. Razgovor je moderirao Igor Marko Gligorić, docent pri Katedri za hrvatski standardni jezik Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
O medijima kao središtu u hrvatskome javnome prostoru Štahan ističe da je riječ o lažnu i neuravnoteženu središtu koje ne odražava vjerno sav pluralitet vrijednosti, mišljenja i stajališta hrvatskoga naroda. Stoga Štahan nastoji u određenim medijima, u kojima djeluje, poput Heretice, ponuditi korektiv hrvatskomu medijskomu mainstreamu. Heretica je platforma pokrenuta s ciljem otvaranja rasprave o temama široka društvena značaja, a o kojima ne postoji jasan društveni konsenzus ili su predmet kontroverza i ideoloških razilaženja. Platforma okuplja predstavnike akademske zajednice, kulturnoga, gospodarskoga i političkoga života te ih nastoji angažirati u pripremi autorskih tekstova, osvrta i predstavljanja svojih radova.
Štahan suuređuje osim Heretice i portal Suvremenik, mrežni časopis namijenjen književnoj teoriji, kritici, praksi. U Suvremeniku objavljuju imanentni hrvatski književnici različitih provinijencija, poglavito mlađi kritičari. Suvremenik je nastao, kako kazuje Štahan, kao izravna referencija na prvi bitan časopis Društva hrvatskih književnika koji postoji 126 godina, a zvao se Savremenik. Današnji nasljednik, nastavlja Štahan, koji još prema njemu nije ni blizu relevantnosti svojega prethodnika, nastoji ukorak pratiti ono što je Savremenik nekoć bio, osobito u prvoj četvrtini 20. stoljeća. Branimir Livadić uređivao je više od 10 godina Savremenik, vođen isključivo umjetničkim načelima, čime se nastoji voditi i Štahan. Smatra da ne treba dopustiti sektaštvu i uskogrudnosti da preuzmu primat nad časopisom, a za sebe tvrdi da se ne ustručava javno artikulirati svoje ideološke stavove, no voljan je dopustiti one suprotnoga kola u časopis.
S obzirom na to da su obje publikacije vezane uz Društvo hrvatskih književnika, Štahan je okupljenima predstavio Društvo. Društvo je, kazuje, najstarija hrvatska književna strukovna institucija; njezino je djelovanje vrlo bogato i razgranato – uključuje manifestacije, različite nagrade, polemike i sučeljavanja te djeluje nekad s većim, nekad s manjim uspjehom u posljednih stotinjak godina. U nedostatku političkoga pluralizma poslužilo je kao nadomjestak izostanku kroatocentričke svijesti u 20. stoljeću, kada je manifestiralo funkciju koja se ticala očuvanja nacionalne književne baštine i nacionalne samobitnosti. U tom je trenu, tvrdi, DHK bio ideologiziran i donekle ostao nakon kraha komunizma, a skupina nezadovoljnika 2002. formirala je Hrvatsko društvo pisaca te otada u Hrvatskoj supostoje dva društva.
Na pitanje moderatora docenta Gligorića o teorijskim pristupima književnosti i o književnoj kritici odgovara da književna kritika danas nije dovoljno kritična. Zalaže se za vraćanje književnih kriterija u kritiku jer će, doklegod se ne poduzmu ozbiljniji koraci, kritika biti podijeljena na onu koja samo nudi opservacije nepotkovana argumentacijom, kritiku izrazito polemički intoniranu te zatvorenu kritiku koja prelazi u znanstveni hermetizam.
Štahan se osvrnuo i na recentnu hrvatsku književnost, konkretno na hrvatsku prozu za koju ističe da je vrlo bogata, no ne uspijeva uvijek stići do šire javnosti jer mediji opetovano plasiraju ista imena u bespuća interneta i kioska. Publici je predstavio i svojevrstan recept kako postati hit piscem u Hrvatskoj – najprije valja svratiti pozornost na piščeve ideološke stavove, a ne na estetske kriterije, pretvoriti ga u žrtvu ili proroka koji se ne libi prosvijetliti nas o nama samima i posjesti ga dakako na prijestolje hrvatskoga Parnasa. Književnost u 21. stoljeću, smatra, kao da je zaboravila što je sloboda književnoga stvaranja. U kontekstu slobode spominje Lovru Brlobuša, mladoga pisca, posvemu suprotna hrvatskomu književnomu mainstreamu, u čijemu se stvaralaštvu osjeti povratak manirizma i jezične lepršavosti, no Brlobuš u medijima prolazi potpuno ispod radara.
Štahan naglašava da sveopća digitalizacija, virtualizacija, koja čini mlađe generacija sve nepismenijima, dovodi do manjka kvalitetnih književnih djela. Smatra da je književno polje u hrvatskoj književnosti doseglo vrhunac te sada valja pričekati novo razdoblje u kojemu će doći do samoobnove i preobrazbe civilizacijskoga konteksta, pričem, tvrdi, nemamo jamstvo da će do preobrazbe skoro ili uopće doći. U središte kanona hrvatske književnosti smješta Matoša, Krležu i Marinkovića koji su dostojno ili s vrlo malim zaostatkom pratili druga svjetska književna središta. Što se tiče kanona u odgojno-obrazovnome sustavu, smatra da u lektirnim naslovima nedostaju spone između hrvatskih književnih klasika i suvremenosti, odnosno da bi valjalo čitanjem kojih novijih djela oživjeti klasike te kroz sadašnjost zaroniti u prošlost i pritom je bolje objasniti. S druge se strane, podcrtava Štahan, previše podilazi onim što se očekuje da bi djeca i mladi željeli čitati. S obzirom na to da Štahan nastupa iz pozicije kulturpesimista, smatra da djeca i mladi čitaju manje, lošije i slabije te da su tehničke inovacije izgurale čitanje iz vidnoga polja mladih.
Polaznicima je predstavljena, napose i darovana, Štahanova knjiga Uskrsnuće autora, a poseban je interes izazvala njegova teza o umjetnoj inteligenciji. Štahan naglašava da bi, uzmogne li jednoga dana umjetna inteligencija pisati kvalitetno poput čovjeka, moglo doći do uskrsnuća autora. Vjeruje da u frankenštajnskomu stroju ipak nećemo moći prepoznati stvaralačku iskru ljudskoga uma i duha te da su središta danas možda samo dobro prerušena, što ne znači naravno da ih uopće nema.
Anamarija Mrkonjić
(IG)
