»Jezik bosanski« u hrvatskoj književnojezičnoj povijesti
O položaju bosanskoga jezika u hrvatskoj književnojezičnoj povijesti govorio je Mario Grčević, redoviti profesor na Odsjeku za kroatologiju Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnikom je Nagrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za doprinos od osobitoga i trajnoga značaja za Republiku Hrvatsku u području filologije. Uža su mu područja interesa suvremena hrvatska jezična situacija, filologija starijih hrvatskih tekstova i druge kroatološke teme.
Grčević započinje predavanje osvrtom na Primoža Trubara, slovenskoga protestantskoga pisca i prevoditelja koji je reformacijom htio obuhvatiti cijeli južnoslavenski prostor. Trubar svjesno postavlja pitanje o jeziku protestantskih djela koja će se objavljivati u Osmanskome Carstvu, pričem su mu bila potrebna dva Hrvata koji dobro govore dalmatinskim i bosanskim jezikom te pravilno pišu hrvatskim i ćirilskim pismom. Glavnim su prevoditeljima i autorima hrvatskih protestantskih knjiga postali Stipan Konzul i Antun Dalmatin kao stručnjaci za dalmatinski, odnosno čakavski dio hrvatskoga jezika, dok je takve stručnjake za bosanski jezik tek trebalo iznjedriti, naglašava predavač.
Osvrnuvši se na procese započete Tridentskim koncilom, izlagač ističe potrebu za široko razumljivim jezikom. Izbor će jezika i pisma postati dio pastoralne i izdavačke politike, a Bosna Srebrena postat će ključnom crkvenom organizacijom za provedbu katoličke obnove na velikome dijelu hrvatskoga kulturnoga prostora. Prvi će hrvatski katekizam 1582. napisati splitski kanonik Aleksandar Kumulović, a tisuću je primjeraka bilo namijenjeno bosanskim kršćanima. Na naslovnici će se naznačiti namjena katekizma za slovinski narod, čiji naziv korespondira s talijanskim natione illirica. Sam će tekst obilovati štokavskim značajkama, što Grčević oprimjeruje uporabom zamjenice što u sklopu neodređene zamjenice i glagolskoga pridjeva radnoga muškoga roda s provedenom vokalizacijom.
Bosanski će jezik uživati normativni ugled na području Dubrovačke Republike u 17. i 18. st. Mavro Orbini (1601) smatrat će da Bosanci imaju najuglađeniji i najelegantniji jezik uz čiju pomoć njeguju čistoću slavenskoga jezika. Jakov Mikalja (1649–1651) pak navodi da svatko smatra bosanski jezik najljepšim zbog čega bi i ilirski pisci trebali slijediti taj govor. Stjepan Gradić (1670) pohvalit će Junija Palmotića koji slijedi govor Bosanaca odredivši ga prikladnim za ozbiljnost i ljepotu. Stjepan Ružić (1746, 1750) piše da je lingua mater slavenskoga jezika sačuvana u bosanskome dijalektu i kultivirana u knjigama dalmatinsko-dubrovačkih pisaca, što potkrepljuju njegova elegancija, čistoća i razumljivost.
Pištole i evangelja (1613) fraIvana Bandulavića navode da jezik treba biti jezik općeni, odnosno nadregionalan, a naziva ga slovinskim. Glotonim će se bosanski raširiti pod utjecajem pohvala Dubrovčana, a prvi će ga upotrijebiti fra Matija Divković u djelu Razlike besiede Divkovića za narod slovinski (1616). Pritom predavač naznačuje i ostale glotonime koji se u njemu pojavljuju: jezik slovinski, pravi i istiniti jezik bosanski, naški i jezik slovinski kako se u Bosni govori – iz čega je razvidno da Divković upotrebljava glotonim bosanski jezik da bi obuhvatio uži dio cjeline koju naziva slovinskom. Slične se tendencije promatranja bosanskoga jezika unutar slovinskoga javljaju i u Ispoviedaoniku (1630) fra Stjepana Matijevića. Ivan Tomko Mrnavić 1627. prevest će in illyricam linguam kao u yazik harvatski, pričem se sam prevoditelj izjašnjava Bošnjaninom. Bartol Kašić u Ritualu rimskome (1640) izjednačuje glotonim bosanski s glotonimima govor općeni, naš jezik, koga može svak lašnje razumiti.
Gramatičar će iz redova franjevaca Bosne Srebrene Tomo Babić navesti da svoju gramatiku (1712, 1745) piše za bosansku dicu i za one Ilirike koji drugoga jezika ne znadu. U drugome će djelu Cvit razlika mirisa duhovnoga (1726, 1736) pak istaknuti da radi na duhovnu korist našega naroda slovinskoga i jezika Arvackoga pritom se smatrajući po jeziku Bošnjakom iz Skradina, što izlagač potvrđuje kao simbiozu različitih glotonima i etnonima. Fra Filip Grabovac u Cvitu razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti arvackoga (1747) navodi da je narod ilirički, slovinski i arvacki… jedan sve jezik, premda su tri imena. Iako se glotonim ilirski najčešće povezuje sa slovinskim, Stjepan Margitić i Ivan Grličić izjednačit će jezik ilirički s jezikom bosanskim. Filip Latrić, bosanski franjevac, redovito će upotrebljavati glotonim ilirski uz nešto rjeđi naški. Pod njegovim utjecajem i Matija Petar Katančić bosanski jezik proglašava uzoritim za glasove, naglasni sustav, leksik i pravopis te izbor književnih autoriteta.
Grčević zaključuje da naziv bosanski u hrvatskoj književnojezičnoj povijesti nije samo klasični regionalni glotonim i najčešće nije sinonim nazivima slovinski, ilirski ili hrvatski. On je ponajprije naziv jedne sastavnice unutar zasebnoga jezika kojemu pripada predstavljajući njegov normativni model. Glotonim bosanski istupit će u ulozi rasprostranjenijega i razumljivijega idioma koji je regionalan po imenu, štokavski po jezičnoj osnovici, normativan po funkciji i hrvatski po kulturnopovijesnome okviru.
Daniel Čulin
(IG)
